U svijetu fizike još uvijek postoji mnogo nepoznatog o crnim rupama, velikim objektima u svemiru koji su toliko masivni da ni svjetlost ne može pobjeći. Tradicionalno, pojam crne rupe je bio povezan s beskonačnom gustoćom i singularnošću, ali je u 1970‑ima Stephen Hawking otkrio da crne rupe neizravno emitiraju čestice, poznate kao Hawkingovo zračenje. Ovaj fenomen otkriva da crne rupe nisu potpuno neprobojne, već da postupno gube masu i energiju.
U nedavnom radu objavljenom u časopisu Physical Review D, znanstvenici su proširili Hawkingovu teoriju i predložili novi model koji bi mogao objasniti kako će sve crne rupe na kraju raspadnuti. Ključna razlika u ovom pristupu je u načinu na koji se čestice emitiraju iz okoline crne rupe. Dok je Hawkingova teorija bila zasnovana na kvantnoj teoriji polja u krivom prostoru‑vremenu, novi model uvodi dodatne kvantne fluktuacije koje se javljaju u blizini horizonta događaja.
Prema ovom modelu, crne rupe bi mogle emitirati čestice s većom energijom i u većim količinama nego što je prethodno predviđeno. To bi značilo da bi crne rupe mogle izgubiti svoju masu znatno brže, što bi dovelo do krajnjeg raspada u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Znanstvenici tvrde da bi takav proces mogao biti ključan za razumijevanje krajnjeg stanja svemira i za rješavanje paradoxnih pitanja o informaciji u crnim rupama.
Ovaj novi pristup također otvara mogućnost da se crne rupe ne samo raspadaju, već da se njihova energija može iskoristiti za nove tehnologije. Iako je još uvijek u fazi teorijskog istraživanja, rezultati pokazuju da je moguće da će crne rupe, koje su do sada smatrane neizbježnim, na kraju postati prolazne i da će njihova energija biti oslobođena u obliku čestica koje bi mogle imati praktične primjene u budućnosti.