U svijetu robotike i umjetne inteligencije (AI) svjedočimo utrci vrijednoj milijarde dolara čiji je cilj stvoriti strojeve koji nalikuju ljudima. Od ambicioznih projekata poput Teslinog Optimusa do napora tvrtke Figure AI, tehnološka industrija ulaže golema sredstva u razvoj dvonožnih robota s dvjema rukama, dizajniranih da oponašaju ljudski hod i spretnost. Iako ovi projekti često rezultiraju spektakularnim viralnim videozapisima i zaokupljaju maštu javnosti, oni bi mogli predstavljati značajnu pogrešnu alokaciju inženjerskog talenta u povijesti era silikona. Potraga za humanoidnim oblikom nije vođena objektivnom učinkovitošću, već kombinacijom ljudskog ega i temeljnog nerazumijevanja načina na koji tehnologija zapravo napreduje i skalira.
Visoka cijena dizajniranja AI-ja prema vlastitom liku
Argument za humanoidne robote naizgled je jednostavan: cijeli smo naš svijet izgradili za ljude. Naše stepenice, kvake na vratima, dostavna vozila i tvornički pogoni dizajnirani su da prime sisavca visine od metar i pol do dva metra s suprotnim palčevima. Zagovornici tvrde da bismo, kako bismo integrirali opću inteligenciju u gospodarstvo, trebali graditi robote koji se uklapaju u postojeće prostore bez potrebe za skupim nadogradnjama infrastrukture. Međutim, ovaj narativ predstavlja nedostatak mašte prerušen u pragmatizam. Tjerajući AI u humanoidnu ljusku, namećemo biološka, naslijeđena ograničenja mediju koji bi trebao biti neograničen.
Ljudsko tijelo nije vrhunac dizajna; ono je niz evolucijskih kompromisa optimiziranih za preživljavanje na afričkoj savani, a ne za visokointenzivnu, 24/7 industrijsku logistiku. Kada inzistiramo da robot mora imati dva oka